Svako preuzimanje rizika za sobom kao nužan uvjet „vuče“ i uspostavu adekvatnog sustava upravljanja rizicima koji uključuje i kvalitativne i kvantitativne pristupe za upravljanjem i kontrolom rizika. Financijske institucije najviše pribjegavaju statističkim metodama upravljanja i kontrole rizika, a kao najraširenija i najzastupljenija metoda ističe se metoda rizičnosti vrijednosti – VaR (Value at Risk). Ovom metodom izračunava se očekivani maksimalni dozvoljeni gubitak tijekom određenog vremenskog razdoblja s unaprijed određenom vjerojatnosti. Ovaj SSDR „donosi“ osnove teorije na kojoj je razvijena VaR (Value at Risk) metodologija, a samim time i Expected Shortfall (ES) kao njezina nadogradnja. Osim što je kroz povijesni sažetak objašnjen razvoj VaR-a, rad je dao i uvid u shvaćanje rizične vrijednosti kao univerzalnog alata (za procjenu i upravljanje rizikom) široke primjene, zastupljenog i u industriji i u raznim financijskim institucijama. Također, opisane su različite metode za izračun VaR-a: povijesna metoda, metoda varijance i kovarijance (parametarska metoda) te Monte Carlo simulacija, zajedno sa svojim prednostima i manama. U empirijskom dijelu rada na formiranim portfeljima dionica s hrvatskog i dionica s europskog tržišta kapitala prikazana je i uporaba navedenih metoda u praktičnom smislu. Formirani portfelji sastavljeni su od 10 dionica s hrvatskog tržišta kapitala koje se nalaze unutar indeksa Crobex10, odnosno 10 dionica s europskog tržišta kapitala koje su u sastavu indeksa EuroStoxx50. Bootstrap metodom (osnovna ideja je ponovno uzorkovanje nezavisnih događaja zbog procijene određenih statističkih parametara, i donošenja zaključka o varijabilnosti metoda) uspoređeni su rezultati VaR-a i ES-a kako bi se donio zaključak o tome koja je metoda bolja.